Termin Web3 posljednjih godina sve češće se pojavljuje u razgovorima o budućnosti interneta, ali malo ljudi zapravo zna šta on konkretno znači. U osnovi, riječ je o viziji interneta zasnovanoj na tehnologiji blokčejna, u kojoj bi podaci i digitalna imovina korisnika bili decentralizovani – umjesto da se čuvaju na serverima velikih kompanija, kontrolisani su direktno od strane korisnika.

Od Web1 do Web3: kratka istorija interneta

Prva generacija interneta, poznata kao Web1, bila je uglavnom statična – korisnici su čitali sadržaj koji su kreirale kompanije, bez mogućnosti interakcije. Web2, era u kojoj još uvijek uveliko živimo, donijela je društvene mreže, komentare i korisnički generisan sadržaj, ali uz cijenu da nekoliko velikih tehnoloških kompanija kontroliše ogromnu većinu podataka i pažnje korisnika. Web3 pokušava riješiti upravo taj problem centralizacije, nudeći tehnologiju u kojoj bi korisnici imali direktno vlasništvo nad svojim digitalnim identitetom i imovinom.

Praktični primjeri i njihova ograničenja

Digitalni novčanici, kriptovalute i nezamjenjivi tokeni (NFT) najpoznatiji su primjeri Web3 tehnologija koje su već u upotrebi. Ideja je da korisnik posjeduje digitalnu imovinu na način koji niko ne može oduzeti ili cenzurisati, bez posrednika poput banke ili velike platforme. Međutim, kritičari ukazuju da je ova tehnologija za sada složena za prosječnog korisnika, energetski zahtjevna i, uprkos obećanjima o decentralizaciji, u praksi se često i dalje oslanja na centralizovane servise koji olakšavaju pristup.

Da li je revolucija zaista počela

Iako su pojedini aspekti Web3 tehnologije, poput blokčejna, već pronašli praktičnu primjenu u finansijama i verifikaciji dokumenata, potpuna transformacija interneta kakvu zagovornici najavljuju za sada izostaje. Većina korisnika i dalje svakodnevno koristi centralizovane platforme, jednostavno zato što su udobnije i pristupačnije. Stručnjaci se slažu da će budući internet vjerovatno biti hibrid – zadržavajući jednostavnost današnjih platformi, uz postepeno uvođenje elemenata decentralizacije tamo gdje korisnicima donosi stvarnu, opipljivu korist.